HKI - inovativnost.hr / Novosti / Preduvjet konkurentnosti i održivog razvoja

Organizatori

Glavni sponzor

Suradnici

Pokrovitelji

Preduvjet konkurentnosti i održivog razvoja

Globalna je ekonomija prolazila kroz dramatične promjene u posljednjih nekoliko desetljeća. 

Snižavanje troškova širenja i korištenja informacija, skraćivanje životnog vijeka proizvoda, kako zbog ubrzanog ritma tehnoloških promjena tako i zbog brzog mijenjanja navika potrošača, ubrzana internacionalizacija i liberalizacija razmjene i komercijalnih, financijskih i kulturnih interakcija, samo su neka od obilježja transformacije odrednica konkurentnosti i načina na koji se stvara bogatstvo. Ove strukturne promjene transformiraju i društva, na način koji najčešće izražavamo terminima ’informacijsko društvo’ ili ’ekonomija znanja’. Posljednjih nekoliko godina, a posebno ojačan najnovijom krizom, model ekonomskog razvoja koji se temelji na konkurentnosti i inovativnosti dobiva sve veću pozornost i važnost.

Pod inovativnošću se ovdje ne misli samo na stvaranje poduzeća ili proizvoda visokih tehnologija. Niti se misli samo na istraživanja koja vode stvaranju novih proizvoda. Inovativnost je u širem značenju novi pristup radu i načinu na koji se radi, podjednako kao što je to odnos prema poslovnim i proizvodnim procesima ili krajnjim proizvodima. Osim toga, nova znanja i ideje ne vode same po sebi stvaranju uspješne inovacije. Uspješna interakcija između poduzeća, akademskog sektora i javne uprave postaje kritično važna za transformaciju novog znanja i ideja u komercijalno iskoristive proizvode, gospodarski rast i društvenu dobrobit. Uzajamno interaktivno djelovanje ovih subjekata obuhvaćeno je terminima ’triple-helix’ i ’inovacijski sustav’ (Leydesdorff, 1998). Naposljetku, inovativnost nije ograničena samo na te subjekte. Literatura o inovacijskim sustavima izravno naglašava interaktivan i društven karakter inovativnosti pa ona obuhvaća i druga područja poput kulture i nevladinog sektora (NGO).

Rastuća važnost inovacija i sposobnost tvrtki i institucija da inoviraju ima dalekosežne posljedice po strategiju država. Globalno natjecanje i tehnološki razvoj doveli su do promjena odnosa snaga u međunarodnim tržišnim odnosima pa je inovativnost postala presudno važna odrednica konkurentnosti i faktor uspjeha podjednako razvijenih kao i zemalja u razvoju. Vanjsko je okruženje (regulatorni i investicijski uvjeti, društveni odnosi, poduzetnička kultura itd.) stoga postalo u najmanju ruku jednako važno kao i interni faktori koji utječu na inovativnost u organizacijama (Porter & Stern, 2001).

Kritično važno pitanje stoga postaje što političari, poslovni ljudi, znanstvenici i poduzetnici mogu učiniti, zasebno i zajedničkim djelovanjem, kako bi stvorili povoljne opće uvjete i poticajno okruženje za inovativnost (a time i za rast i podizanje konkurentnosti) i ’inovacijski kapacitet’ čitavog društva.

U Hrvatskoj se već neko vrijeme vode rasprave o tome kako poboljšati nacionalnu konkurentnost te trebamo li utemeljiti svoje gospodarstvo na znanju i inovativnosti. Upravo se sintagma ’gospodarstvo temeljeno na znanju i inovativnosti’ koristi kako bi se ukazalo na potrebu promjene dosadašnjeg društvenog i ekonomskog razvojnog modela. Pokušat ću pridonijeti toj raspravi, analizirajući međuzavisnost varijabli konkurentnosti i inovativnosti u globalnom kontekstu, analizirajući relativnu poziciju Hrvatske spram poželjnih ciljeva inovacijske i razvojne strategije EU te na kraju analizirajući u toj funkciji kvalitetu i učinkovitost njezinog nacionalnog inovacijskog sustava.

Procjenjivati snagu i slabosti neke zemlje na području konkurentnosti i inovativnosti je izazovan posao zbog velikog broja različitih varijabli i zavisnih faktora. Većina raspoloživih modela mjerenja konkurentnosti i inovativnosti zbog toga koristi odgovarajuću kombinaciju statističkih podataka i anketa kako bi se bolje nosili s tom kompleksnošću.

Konkurentska i inovacijska sposobnost zemalja

Usporedna analiza rezultata konkurentnosti i inovativnosti pokazuje da su najkonkurentnije zemlje istovremeno i zemlje s najvećim inovacijskim učinkom (Tabela 1). Među prvih 10 najkonkurentnijih zemalja svijeta po WEF GCI metodologiji, Švicarska je 2010. zauzela mjesto najkonkurentnije zemlje svijeta dok je po rangu podindeksa inovativnosti na 2. mjestu. Najinovativnija zemlja je Japan koja na ljestvici ukupne konkurentnosti zauzima 6. mjesto. Nordijske zemlje zadržale su visoko mjesto kako po konkurentnosti tako i po inovativnosti. Švedska (2.-3.), Finska (7.-6.), Danska (9.-9.) te Norveška (14.-17.) već dugo vremena predvode globalne rang liste konkurentnosti i inovativnosti. Ono što ipak tim zemljama iz godine u godinu omogućava visoko rangiranje nije naravno pojedinačan rezultat u nekoj od analiziranih kategorija, pa niti u inovativnosti. Dobre institucije i kompetentno vođenje makroekonomske politike, vrhunska dostignuća u visokom obrazovanju i profesionalnom obučavanju, vladavina zakona, efikasnost sudstva i visoka razina transparentnosti javnih institucija te odlična infrastruktura omogućavaju tim zemljama generiranje visoke produktivnosti koja onda dobiva poseban poticaj kroz tehnologiju i inovativnost.

Tablica 1: Usporedba rangova konkurentnosti i inovativnosti

Usporedba rangova konkurentnosti i inovativnosti

Izvor: Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2010 - 2011, WEF

Sličan rezultat dobiva se usporednom analizom konkurentnosti i inovacijskog kapaciteta zemalja po IMD WCS metodologiji. Po IMD, zemlja s najvećim inovacijskim kapacitetom je Izrael (WCS 17), a slijede ga redom SAD (3), Švicarska (4), Austrija (14), Tajvan (8), Njemačka (16), Švedska (6), Japan (27) i Danska (13)1. Kao i kod WEF, i kod WCS metodologije sve nordijske zemlje ostvaruju vrlo visok rang kako u općoj konkurentnosti tako i u inovacijskom kapacitetu. Premda između GCI i WCS postoje značajne metodološke i analitičke razlike, pa dobivene rezultate nije moguće izravno uspoređivati, vidljivo je kako su konkurentnost i inovativnost visoko korelirani u oba modela konkurentnosti. Dakle, zemlje s najvećim inovacijskim učinkom istovremeno su i najkonkurentnije zemlje svijeta.

WEF klasificira zemlje prema ostvarenom stupnju ekonomskog razvoja na osnovi dva kriterija: prema BDP po stanovniku mjerenog tržišnim tečajem USD i prema omjeru u kojem je nacionalna ekonomija pokretana osnovnim proizvodnim faktorima. Ukoliko je udjel primarnih roba (sirovina) u ukupnom izvozu veći od 70%, ekonomija je pokretana osnovnim faktorima. Ukoliko je taj udjel od 30-70%, ekonomija je pokretana faktorima efikasnosti a ukoliko je manji od 30% ekonomija je klasificirana kao ona koju pokreću faktori inovativnosti. Kako se zemlja postupno razvija, model stavlja sve veće težište na ona područja i indikatore koji postaju važniji za nacionalnu konkurentnost i time ukazuje na što treba obratiti veću pažnju u razvojnim politikama ukoliko se zemlja želi nastaviti razvijati.

Konkurentska i inovacijska sposobnost Hrvatske

Shodno tim kriterijima, WEF klasificira Hrvatsku kao zemlju čija se ekonomija nalazi u tranziciji od one koja je pokretana efikasnošću ka onoj koja je pokretana inovativnošću. U toj skupini zemalja nalaze se još i npr. Čile, Estonija, Mađarska, Poljska, Turska i Slovačka. Ne samo to, Hrvatska u toj kategoriji ima sve značajke ’tipične’ nacionalne ekonomije u tranziciji između dviju faza razvoja. Što to točno znači? Ekonomija pokretana efikasnošću prisiljena je, ponajprije zbog više cijene rada, razvijati efikasnije proizvodne procese i podizati kvalitetu proizvoda. U toj fazi razvoja, njezinu konkurentnost sve više određuju kvaliteta visokog obrazovanja i obučavanja, efikasno tržište roba, funkcionalno tržišta rada, sofisticirano financijsko tržište, rastuće domaće i izvozno tržište te sposobnost korištenja raspoloživih tehnologija. Kako se zemlja razvija, povećava standard i podiže osobne prihode, i tako primiče stupnju razvoja koji je pokretan inovativnošću, za konkurentnost njezinog gospodarstva postaje presudan inovacijski kapacitet, sposobnost stvaranja novih i jedinstvenih proizvoda te primjena najnaprednijih tehnologija i proizvodnih procesa (Prikaz 1.).

Prikaz 1: Stupanj razvoja hrvatske ekonomije prema WEF klasifikaciji

Stupanj razvoja hrvatske ekonomije-WEF

Izvor: Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2010 - 2011, WEF

Analiza godišnjeg izvješća WEF-a jasno ukazuje na prednosti konkurentnosti Hrvatske, ali i nedostatke koji ograničavaju njezin daljnji napredak. Za razliku od ’stupova konkurentnosti’ kao što su infrastruktura, makroekonomska stabilnost, zdravstveno i osnovno obrazovanje te tehnološka spremnost u kojima postižemo očekivane rezultate ’tipične’ tranzicijske zemlje, u svim ostalim ’stupovima’ odstupamo od te slike i zaostajemo. To je posebno vidljivo u ’stupovima’ kao što su inovativnost, razvijenost, efikasnost i veličina tržišta (izvoz) te visoko obrazovanje. Mogući zaključak je da upravo zbog zaostajanja u tim područjima Hrvatska gubi svoju konkurentsku prednost. Koliko je taj zaključak opravdan?

Prema Izvještaju o globalnoj konkurentnosti (GCI 2010-2011) Hrvatska je rangirana kao 77. od 139. zemalja na svijetu. U odnosu na prethodnu godinu (GCI 2009-2010), to je nominalni pad od 5 indeksnih mjesta (od 72. na 77.) dok je realni položaj (rang usklađen s novim zemljama na listi) pogoršan za 4 indeksna mjesta (sa 72. na 76.). Kada se analiziraju izvještaji o globalnoj konkurentnosti WEF u razdoblju od 2002., kada je Hrvatska prvi put uvrštena u GCR, vidljivo je da nam konkurentska pozicija Hrvatske kontinuirano slabi. Bez obzira na izražene oscilacije u rangovima, koji su jednim dijelom i posljedica promjena u metodologiji GCI, te dojma o odgovarajućoj realnoj stagnaciji GCI ranga (raspon od 63-77), konkurentnost Hrvatske linearno i relativno pada te ima postojano negativan trend iz godine u godinu (Prikaz 2.). Taj pad posebno je izražen u odnosu na usporednu skupinu zemlja iz ’tranzicijskog’ stupnja razvoja od kojih Hrvatska trenutno ima najslabiji rang i blizu je gubitku svog tranzicijskog karaktera.

Prikaz 2: Konkurentska pozicija Hrvatske, trend

Konkurentska pozicija Hrvatske - trend

Izvor: Izvješća o globalnoj konkurentnosti 2002-2010, WEF

Koliko je tome pridonio rezultat inovacijske sposobnosti Hrvatske? Hrvatska je u GCR 2008-2009. bila po GCI nominalno rangirana kao 61. (rezultat: 4.22) dok je u podindeksu inovativnosti ostvarila 62. mjesto (rezultat: 3.70). Međutim, u GCR 2010.-2011. hrvatski je GCI pao na 77. mjesto (rezultat: 4.04) dok je podindeks inovativnosti pao još znatnije, na 85. mjesto (rezultat: 3.32). Kako su istovremeno druga dva GCI podindeksa (podindeks ’temeljne pretpostavke’ ostvario je 50. – 4.78 a podindeks ’unapređivači efikasnosti’ 76. – 3.97) moguće je zaključiti kako je upravo zbog znatnijeg pada inovacijskog učinka Hrvatska znatnije oslabila svoju konkurentnost u posljednjih nekoliko godina.

Ekstrapolacijom indikatora opće konkurentnosti i indikatora inovacijske konkurentnosti Hrvatske, koji u konačnici konstituiraju GCI, moguće je utvrditi kako postoji visoka razina korelacije između nacionalnih rezultata opće konkurentnosti i rezultata inovacijske sposobnosti Hrvatske. Premda u ovom slučaju negativan, za razliku od prethodno analiziranih rezultata najkonkurentnijih i najinovativnijih zemalja svijeta, moguće je i u slučaju Hrvatske ustanoviti značajnu povezanost rezultata koje postiže u konkurentnosti s rezultatima koje postiže u inovativnosti. Kada se ti podaci koreliraju s usporednom skupinom zemalja, odnosno sa zemljama čije rezultate možemo ’razumjeti’ bez posebne analize indikatora, dobit ćemo i konačnu potvrdu teze da su konkurentnost i inovativnost visoko međuzavisni čimbenici, da su vrlo su mjerljivi i da ih nije moguće analizirati nezavisno jedan od drugoga (Prikaz 3.).

Prikaz 3: GCI 2010-2011 vs. Inovacijski kapacitet usporednih zemalja

GCI-Inovacijski kapacitet

Izvor: Izvještaj o globalnoj konkurentnosti 2010-2011, WEF

Ako je dakle točno da konkurentski položaj neke zemlje, pa tako i Hrvatske, u visokoj mjeri ovisi o njezinoj inovacijskoj sposobnosti, onda je moguće ustvrditi i obrnuto zavisno: Hrvatska može u znatnoj mjeri unaprijediti svoju nacionalnu konkurentnost povećanjem inovacijskog kapaciteta. Do sličnog je rezultata došla i Svjetska banka u svom Izvješću o konvergenciji Hrvatske s EU (Svjetska banka, 2009). Svjetska banka procjenjuje da bi Hrvatska razumnim povećanjem omjera istraživanja i razvoja prema BDP-u s trenutne razine od 1,0% na 3% (u skladu s ciljevima Lisabonske strategije odnosno nove EU strategije Europa 2020)2 mogla potencijalno povećati svoj dohodak za oko 6% do 2025. godine (8,2% do 2040. godine). Prema navedenoj analizi, upravo istraživanje i razvoj predstavljaju drugi najveći čimbenik (odmah nakon većeg zapošljavanja) doprinosa povećanju BDP-a od pet istaknutih ciljeva EU strategije.

Tablica 2. Osnovni pokazatelji istraživanja i razvoja - usporedba

Osnovni pokazatelji istrazivanja i razvoja

Izvor: IMD

Međutim, kako bi Hrvatska bila u mogućnosti realizirati navedene EU ciljeve, neće biti dostatno samo povećati ukupna ulaganja u istraživanja i razvoj. Hrvatski inovacijski sustav bremenit je neodgovarajućim brojem istraživača i zastarjelom strukturom sektora istraživanja i razvoja kojeg obilježava dominantan javni u odnosu na poslovni sektor (Tabela 2). Istraživanje i razvoj u poslovnom sektoru čini tek nešto više od 30% ukupnog istraživačko-razvojnog rada i nije se godinama mijenjao, za razliku od drugih zemalja EU u kojima se udio istraživanja i razvoja u poslovnom sektoru stalno povećava3. Osim toga, državni sektor istraživački je i razvojno u velikoj mjeri autarkičan i okrenut samom sebi te nije osposobljen obavljati funkciju nositelja suradničkih mreža i zajedničkih projekata te na odgovarajući način organizirati i koristiti ukupno raspoloživa nacionalna i EU sredstva i resurse. To posebno dolazi do izražaja u slaboj znanstveno-istraživačkoj suradnji akademskog i poslovnog sektora, a još i više u indikativno niskoj razini državnih investicija u napredne tehnologije kao poticaju razvoja inovacijskog kapaciteta i tehnološkom razvoju.

Iz svega rečenog moglo bi se zaključiti kako inovacijska politika i odgovarajući sustav podupirućih institucija nisu odgovarajuće usklađeni u funkciji povećanja hrvatskog inovacijskog kapaciteta. Utisak je kako se njima ne upravlja razmjerno njihovom značaju i prema deklariranim ciljevima nacionalne i EU strategije razvoja. Premda sustav čini velik broj institucija, a za programe poticanja inovativnosti se izdvajaju znatna proračunska sredstva, njihova neumreženost, neusklađenost i usitnjenost ne daju odgovarajući učinak. Sustav podržava tradicionalan hijerarhičan i linearan pristup usmjeren invencijama dok se zanemaruje suvremeni matrični i distribuirani pristup usmjeren razvoju inovacijskog kapaciteta prema triple-helix modelu, koji zahtijeva sinkronizirane i suradničke aktivnosti javnog i privatnog sektora odnosno državne uprave, gospodarstva i znanstveno-istraživačke zajednice.

Ispravna makroekonomska politika i dalje će biti važan instrument upravljačke sposobnosti nacionalnih vlada, ali njihova glavna pažnja trebala bi biti usmjerena na konkurentnost. Primjeri nordijskih zemalja, koje ujedno kontinuirano zauzimaju i vodeća mjesta na ljestvicama konkurentnosti, pokazuju da je upravo dugoročno ulaganje u nacionalni inovacijski kapacitet temeljna pretpostavka osiguranja njihovog gospodarskog rasta i održivog razvoja. Modernim vladama inovativnost je primarni cilj za ostvarenje uspješne industrijske i poslovne politike, ali i politika u oblastima kao što su obrazovanje, zapošljavanje i oporezivanje. Hrvatska pripada skupini tranzicijskih zemlja čija gospodarstva teže prelasku u fazu ekonomskog razvoja vođenu inovativnošću. Zbog kontinuiranog stagniranja i relativnog slabljenja svoje konkurentnosti Hrvatska bi mogla izgubiti tranzicijsku dinamiku. Hrvatska može unaprijediti svoju nacionalnu konkurentnost povećanjem inovacijskog kapaciteta, a jačim fokusiranjem na ostvarivanje ciljeva EU strategije ’Europa 2020’ ostvariti dinamične stope gospodarskog rasta i društvenog razvoja te dosegnuti prosječan osobni standard građana EU do 2025. godine.

Autor: Goran Radman

Izvor: Inicijativa.com.hr (link)